Seminar Sindikata TOKG: Nesigurni oblici rada i utjecaj na TOKG djelatnosti

Na seminaru je uz ostalo istaknuto kako danas u Europi oko 72 milijuna radnika radi na nesigurnim radnim mjestima. Europska je unija promicala ideju fleksigurnosti kao jedno od rješenja problema koji se javljaju u odnosima rada i kapitala. Međutim, fleksigurnost može funkcionirati samo kada su stope rasta visoke, ali ne i za vrijeme krize

Pozdravljajući sve nazočne Dirk Uyttenhove, generalni tajnik ACV-CSC Metea, otvorio je seminar u Mariji Bistrici (4. listopada 2011.) i detaljnije govorio o definiciji i sadržaju nesigurnih oblika rada. Posebno je istaknuo bogatu višegodišnju suradnju sa Sindikatom TOKG Hrvatske i najavio nastavak suradnje u sljedećoj godini kada će se održati još jedan seminar o političkim aspektima rada sindikata. Jedni od drugih možemo puno toga naučiti, smatra Uyttenhove. Ovaj seminar nije posve stručan nego je orijentiran na neke političke aspekte. U posljednje se vrijeme sve češće govori o nesigurnom radu pa se mnogi pitaju što to zapravo znači. Mi naglašavamo da ne moraju nužno postojati nesigurni oblici rada da bi se o tome ozbiljno razgovaralo. U nastavku donosimo najvažnije naglaske iz predavanja Dirka Uyttenhovea.
Nesigurni rad je samo jedna od posljedica gospodarske krize koja je počela 2008. godine. Nesigurni rad je postojao i prije, ali je sada znatno prisutniji. To može utjecati na rad i ustroj sindikata kao i na socijalni dijalog na nacionalnoj i granskoj razini. To je i pravo pitanje koje ima utjecaj i na zakonodavstvo. Pogledamo li položaj sindikata u društvu vidjet ćemo da se prije dvadeset godina na sindikate računalo, a sada se odnos prema sindikatu promijenio. To je pitanje naročito važno u kontekstu ulaska Hrvatske u EU.
Nesigurni rad ovisi o stanju u gospodarstvu – ne smijemo zaboraviti da je to glavni razlog intenziviranja oblika nesigurnog rada. Tijekom godine dana petina naše industrije je uništeno. To znači da je nestalo i toliko članova – mi toga moramo biti svjesni i moramo se boriti da zadržimo razinu članstva. Neke europske države poput Njemačke uspješno su rješavale taj problem kroz fleksibilizaciju radnih odnosa, ali samo kratkoročno. Zemlje koje žele biti konkurentne na temelju niskih plaća nikada neće biti uspješne dugoročno.
Nazire se nova kriza u Europi. Rast od dva posto koji je potreban, više ne postoji. Mi u tekstilnoj i odjevnoj industriji također ćemo osjetiti posljedice krize i novijih gospodarskih kretanja. Najveći problem za radnike je gubitak radnog mjesta i smanjena primanja (plaće padaju) a rad je sve fleksibilniji. Radnici se više ne mogu oslanjati na sustav socijalnog osiguranja.
Socijalni dijalog je sve slabili i ima ga sve manje. Sindikatima je sve teže sklapati kolektivne ugovore. Poslodavci se smatraju vrlo moćnima jer smatraju da ih država ne sili na sklapanje kolektivnih ugovora i da je socijalni dijalog prepušten njima. Uz to, na razini poduzeća se promijenio sadržaj kolektivnog ugovora i poslodavci sada vode glavnu riječ. Oni pokušavaju promovirati negativni socijalni dijalog jer postavljaju povjerenike pred vrlo teški izbor – otpuštanje radnika ili smanjenje plaća. To je sindikatu prava noćna mora – od dva zla treba izabrati manje. Taj izbor ne može biti pozitivan za radnike. Sindikati ne trebaju donositi odluke umjesto poslodavaca jer na taj način samo radnici moraju platiti cijenu gospodarske krize.
Kolektivni ugovori se ne poštuju jer kontrolni mehanizmi ne funkcioniraju i to je gore nego ne sklapanje novog kolektivnog ugovora. Trend nije pozitivan i mi moramo preuzeti odgovornost da se taj trend promijeni. Gubimo članove a broj masovnost nas čini snažnima. Razina zaštite sindikalnih povjerenika je pala. Zato postoji potreba da se promijeni način rada sindikata. Nesigurnost plaća ne znači samo strah da plaću nećete dobiti.
Oko 72 milijuna radnika u Europi danas radi na nesigurnim radnim mjestima. EU je promicala ideju fleksigurnosti kao jedno od rješenja problema odnosa socijalnih partnera i gospodarske krize. Međutim, fleksigurnost može funkcionirati samo kada se stope gospodarskog rasta visoke, ali ne i za vrijeme krize. Nesiguran rad je proizvod ponašanja poslodavca i radnici nemaju izbora, oni moraju prihvatiti samo ono što im se nudi.
Nesigurni rad bi se mogao ovako definirati: ako vam zaposlenje ne pruža sigurnost da možete zadržati svoj životni standard, onda se nalazite u nekom od oblika nesigurnog rada. Sve kreće od činjenice da ako netko ima niska primanja mora imati sigurno radno mjesto.
Na kraju svoga izlaganja Uyttenhove je pobrojao oblike nesigurnog rada i njihova obilježja. To su:
• Privremena agencijska zaposlenja (ne postoji sigurnost radnog mjesta, sigurnost plaće, napredovanja, nemaju kolektivne ugovore i isključeni su iz socijalnog dijaloga);
• Ugovori na određeno vrijeme (radnici su dio radne snage konkretnog poduzeća i oni sudjeluju u socijalnom dijalogu poduzeća);
• Lažno samozaposleni radnici (oni koji imaju jednog poslodavca – oni ponekad kao malo poduzeće obavljaju poslove za neko veće poduzeće, nemaju zdravstveno i mirovinsko osiguranje);
• Ugovor o radu na nula sati i stalno dežurstvo (broj radnih sati nije definiran, ali i plaća te nema socijalne sigurnosti);
• Rad u nepunom radnom vremenu (oko 30 posto radnika ima ugovor na nepuno radno vrijeme, manja je mogućnost napredovanja i ostvarivanja nekih drugih pogodnosti);
• Izmiještanje određenih poslova (neki se poslovi daju drugom poduzeću);
• Podugovaranje poslova (to rezultira stvaranjem nezaposlenosti unutar postojećeg poduzeća ali se povećava i ovisnost u dobivanju posla i sl.).
Za sindikat je važno na vrijeme prepoznati ove oblike nesigurnog rada i poduzeti konkretne mjere kako bi posljedice bile što manje. Sindikati se moraju izboriti za dobivanje konkretnih informacija o strukturi poslova koje njihovo poduzeće mora obaviti u određenom razdoblju te znati uplaćuje li poslodavac na vrijeme sve doprinose.

U nastavku rada na seminaru je uvodno govorila Rein De Tremerie, generalna tajnica ACV-CSC Metea o učincima nesigurnih oblika rada na žene i mogućim sindikalnim odgovorima.
Žene su se najviše našle na udaru jer su u nekim djelatnostima zastupljenije od drugih radnih skupina. Što se tiče položaja muškaraca i žena važno je naglasiti da nesigurni oblici rada više utječu na njihovu socijalnu sigurnost žena. Rizik se s poslodavca prebacuje na radnike. Njihova se prava smanjuju i na taj način se pokušava pronaći izlaz iz krize, a poslodavci vješto prikrivaju postojanje nekih oblika radnih odnosa. S povećanjem netipičnih oblika rada više se ne zna tko je točno u ulozi poslodavca i tko je odgovoran za radne uvjete. Poslodavci izbjegavaju svoje obveze i plaćanje doprinosa i prekovremenih sati i odmora što je naročito važno za radnice.
Sličnu pojavu vidimo i kod državnih tijela, a radno se zakonodavstvo se sve više razvodnjava. Vlade postaju sve liberalnije i poduzimaju sve manje socijalnih mjera. U sindikatima smo svjesni da moramo imati kolektivne ugovore kao okvir koji jamči prava na razini poduzeća. Poslodavci i država imaju mogućnosti da odgovornost prebace na radnike. Položaj žena u odnosu na muškarce je inferioran a postoje i značajne razlike u plaćama, imaju manje stalnih radnih mjesta i manje ugovora na duži rok. Sve veći broj žena sklapa netipične ugovore o radu. Temeljna prava često se ne odnose i na žene i na muškarce. Radnici se boje boriti za svoja prava jer se boje za svoje radno mjesto. Mnogi misle da će njihovo učlanjenje u sindikat potaknuti poslodavca da im uskrati svoja prava. EU je prihvatio mnoge rezolucije i druge dokumente koji posebno štite položaj žena.
Značajan aspekt ovog problema je utjecaj nesigurnog rada na obiteljski život. Žena se mora puno bolje organizirati kako bi uskladila poslovni i obiteljski život. Svjetska je kriza u velikoj mjeri ubrzala ovaj proces i povećala postojeće nejednakosti između žena i muškaraca.

Predsjednica Sindikata, prof. dr. sc. Svjetlana Šokčević, je u nastavku seminara detaljnije govorila o hrvatskim iskustvima i konkretnim primjerima nesigurnog rada. Ona smatra kako poduzeća u državnom i pretežito državnom vlasništvu prednjače u toleriranju nesigurnih oblika rada. Posebno je izdvojila primjer iz Borova Gumitrade koje je u većinskom državnom vlasništvu a prema kojem se država kao vlasnik ponašala nekorektno zbog čega su godinama morali sklapati ugovore o radu na određeno vrijeme. S druge strane, država brodogradilištima jednokratno isplaćuje milijune eura, a tom poduzeću nije bila u stanju isplatiti znatno manji iznos za nabavku ogrijeva kako bi se uopće moglo raditi u prostoru s minimalnim radnim uvjetima.
U mnogim drugim slučajevima stečaj poduzeća se ne proglašava i tamo gdje za to postoje uvjeti ili se s inicijativom za pokretanje stečaja odugovlači. Značajan oblik nesigurnog rada je i varanje radnika na ostvarivanju norme u čemu su određeni poslodavci postali pravi velemajstori i na taj način grubo izigravaju zakonska rješenja. Uz to, mnogi se nisu pripremili za nove uvjete poslovanja koji će nastupiti ulaskom Hrvatske u Europsku uniju.

Dirk Uyttenhove se osvrnuo na izrečeno o stanju na hrvatskom tržištu rada i politiku države prema radnicima i poslodavcima. Sada odgovornost nije na državi jer je ona tu odgovornost prebacila na poslodavce, a ovi na radnike – naglasio je on. EU želi potaknuti povećanje svijesti kod radnika, ali tog istog radnika ne treba stavljati pred izbor koji to zapravo nije. Sindikati moraju shvatiti da radnici nemaju slobodan izbor. Država često mora zbog loših odluka poslodavaca posegnuti za proračunom kako bi privremeno riješila problem. Država mora poštivati zakone koje je sama donijela jer ako ona to ne čini ne može to očekivati od poslodavaca. U zahtjevima za fleksibilizacijom zakonodavnog okvira krije se opasnost uvođenja novih nesigurnih oblika rada.
Koja je konkretno uloga sindikata u zaštiti radnika koji su zaposleni na određeno vrijeme – pitala je u raspravi Iva Belovari iz poduzeća Dimo iz Zadra. Dirk Uyttenhove smatra da sindikat nije tu samo kako bi zaštitio prava radnika u poduzeću, nego je njegova uloga šira. Sindikat radniku mora pokazati koje su mu opcije i mogućnosti u radu u konkretnom poduzeću. Nadalje, nama je kao sindikatu važno da ograničimo broj ugovora na određeno vrijeme i da u nastavku pružamo zaštitu svima kojima je ona potrebna – naglasio je u odgovoru Uyttenhove. Sindikat se, primjerice, može dogovoriti s poslodavcem da radnici koji dugo rade na određeno vrijeme dobiju ugovor na neodređeno vrijeme. Sindikalni povjerenici u dijalogu s poslodavcem trebaju pronalaziti odgovore na takve i druge probleme. Ne bude li se sindikat bavio i problemima radnika na određeno vrijeme ne može računati da će zadržati masovnost jer mu radnici neće pristupati.
Jadranka Sermek iz MTČ Tvornica rublja iz Čakovca je istaknula da na primjeru iz svog poduzeća može reći da se pokazalo da je bolji ugovor na određeno vrijeme jer redovito dobivaju plaću, što ranije nije bio slučaj.
Nenad Leček iz Čateksa smatra da je percepcija sigurnosti drugačija od one u Europi i pitanje je prepoznaju li se nesigurni oblici rada. Radnici često nisu svjesni situacije u kojoj se nalaze pa, primjerice, izbjegavaju kreditna zaduženja jer ne znaju što će se dogoditi u budućnosti.
Uyttenhove je prethodna pitanja i primjere prokomentirao tvrdnjom da je teško boriti se protiv osjećaja nesigurnosti koji imaju određeni radnici. Uz to, sindikat se može angažirati u zaštiti radnih prava radnika tek po dobivanju suglasnosti da to i čini.
Josip Zidanić smatra da dvojba o tome što i koliko dobivaju članovi koji su zaposleni na određeno vrijeme traje cijeli niz godina. U Sindikatu TOKG u proteklim godinama imali smo niz problema i primjera kada smo trebali kvalitetno zaštititi one koji imaju ugovor na određeno vrijeme. Gotovo osamdeset posto problema su bili radnici koji su radili dvije tri godine na određeno vrijeme i kojima je, primjerice, trebalo osigurati dobivanje otpremnine u slučaju prestanka njegovog ugovora o radu. Hoćete li u nečemu uspjeti ovisi od načina angažmana povjerenika i stajališta sindikata i za to imamo brojne primjere – smatra Zidanić.
Ferdija Kojčić iz Sindikata tekstila BiH izrazila je zadovoljstvo što ima prigodu sudjelovati u radu seminara i podijeliti iskustva koja su slična njihovim. Problem ugovora o radu na određeno vrijeme je i te kako prisutan u BiH ali sindikat prati provođenje zakonske norme po kojoj se takav radnik nakon dvije godine mora zaposliti na neodređeno vrijeme. Radnici, međutim, često ne žele surađivati sa sindikatom jer se boje za svoja radna mjesta.
Predsjednik Sindikata tekstila BiH Ramiz Omanović na kraju seminara se zahvalio na pozivu da njihovo izaslanstvo sudjeluje u radu seminara, okruglog stola i Sabora Sindikata TOKG. Seminar je zaključila predsjednica Sindikata TOKG Hrvatske, prof. dr. sc. Svjetlana Šokčević.