Naučite svoja prava: Smije li roditelj otići u vrtić po dijete, a da ne izgubi prava po osnovi ozljede na radu

Danas smo se obratili resorima Vlade Republike Hrvatske, i to Ministarstvu zdravlja i Uredu za ljudska prava, Nacionalnom vijeću za zaštitu na radu te Pučkom pravobranitelju.
Naime, u časopisu Pravo i porezi, br. 1/12, na str. 119, objavljen je izvod iz odluke Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-1758/2009 od 20. listopada 2011., iz koje proizlazi pravno shvaćanje da roditelj nema pravo na priznavanje ozljede na radu, koju je pretrpio na redovitom putu od mjesta rada do mjesta stanovanja. Upravni sud nalazi da pojam redoviti put od mjesta rada do mjesta stanovanja ne smije obuhvaćati svraćanje po dijete u vrtić, iako se ta odluka odnosi na ženu/majku koja taj put prelazi redovito, odnosno svakog dana, tj. to je njezin uobičajen i redoviti put od mjesta rada do mjesta stanovanja. Upravo zato što je majka, ona će do određene životne dobi djeteta redovito i uobičajeno odlaziti s mjesta rada na mjesto stanovanja tako što će tim putem navraćati po dijete u vrtić. Za čitavo to razdoblje, ako na tom putu pretrpi kakvu novu ozljedu, njoj će biti i dalje uskraćena prava koja se ostvaruju po osnovi priznavanja ozljede na radu u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja.
Držimo da izneseno pravno shvaćanje nije u skladu s pravnim pretkom Republike Hrvatske, odnosno definiciju pojma ozljeda na radu iz članka 14.b Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ne smije se tumačiti na način da redovit put od mjesta rada do mjesta stanovanja isključuje pravo osiguranika/roditelja da navrati po dijete u vrtić, a da pri tome ne ostane bez prava da mu bude priznata ozljeda na radu koju eventualno pretrpi na tom putu. Slijedom tog shvaćanja, u slučaju ozljede na putu od mjesta rada do mjesta stanovanja, pravo na utvrđenje ozljede na radu unaprijed je uskraćeno svim zaposlenim osobama koje su roditelji i čija su djeca za vrijeme rada roditelja zbrinuta na mjestima koja nisu njihova mjesta stanovanja (vrtići, dnevni boravci u školi, čuvanje djece na adresama osoba kojima su povjerena na čuvanje i sl.).
Prema članku 33. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, koji se odnosi na obiteljski i profesionalni život, obitelj uživa pravnu, gospodarsku i socijalnu zaštitu. Prema članku 34. stavku 1. Povelje Unija priznaje i poštuje pravo na pristup povlasticama u okviru socijalne zaštite i socijalnim službama koje pružaju zaštitu u slučajevima poput, među ostalim, materinstva, bolesti, nesreća pri radu i u drugim slučajevima, u skladu s pravilima koja utvrđuju pravo Unije te nacionalni zakoni i praksa.
Prema praksi Europskog suda pravde sva prava iz područja zaštite zdravlja i sigurnosti na radu su izuzetno važna socijalna prava Europske unije, od kojih svaki radnik mora imati koristi, jer su radnici ekonomski slabija strana radnog odnosa. Ostvarivanje tih prava ne smije ovisiti o definicijama iz nacionalnih propisa, koje bi imale za posljedicu uskratu prava ili njihovo ograničavanje. Definicije se moraju primjenjivati na način sukladan pravu Europske unije, treba im pridati autonomno značenje specifično za pravni poredak Europske unije, sukladno objektivnim kriterijima. One moraju osigurati što širu primjenu ratione personae, jer su prava iz područja zaštite zdravlja i sigurnosti na radu prava koja mora moći uživati svaki radnik, kao subjekt prava Europske unije. Iznimke od pravila treba tumačiti vrlo restriktivno.
Prema članku 1. stavku 1. Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Republici Hrvatskoj je na snazi opća zabrana diskriminacije, koja obuhvaća i zabranu diskriminiranja osoba po osnovi statusa roditelja, a prema stavku 2. tog članka nitko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi.
Prema članku 1. Konvencije br. 111 o diskriminaciji u odnosu na zaposlenje i zanimanje, izraz "diskriminacija" obuhvaća svako pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva na temelju rase, boje kože, spola, vjere, političkog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, koje ima za posljedicu ukidanje ili narušavanje jednakosti mogućnosti ili tretmana u zaposlenju ili zanimanju; svako drugo pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva koje ima za posljedicu ukidanje ili narušavanje jednakosti mogućnosti ili tretmana u zaposlenju i zanimanju koje utvrdi zainteresirana članica nakon savjetovanja sa reprezentativnim organizacijama poslodavaca i radnika, ako one postoje, i drugih odgovarajućih tijela. Ne smatra se diskriminacijom pravljenje razlike, isključenje ili davanje prvenstva u odnosu na određeni posao temeljeno na uvjetima koji su mu imanentni. U smislu ove Konvencije izrazi "zaposlenje" i "zanimanje" uključuju pristup stručnom osposobljavanju, pristup zaposlenju i pojedinim zanimanjima, te uvjete zapošljavanja i rada.
Ova definicija odlučna je za primjenu članka 3. Konvencije br. 156 o jednakim mogućnostima i tretmanu radnika i radnica: radnici s obiteljskim obvezama, prema kojem radi postizanja stvarne jednakosti mogućnosti i tretmana radnika i radnica, svaka članica mora postaviti kao cilj svoje nacionalne politike omogućavanje osobama s obiteljskim obvezama koje su zaposlene ili se žele zaposliti ostvarenje njihovog prava bez diskriminacije i, u opsegu u kojem je to moguće, bez sukobljavanja njihovih radnih i obiteljskih obveza. Prema članku 5. ove Konvencije, moraju se nadalje poduzimat sve mjere u skladu s nacionalnim uvjetima i mogućnostima kako bi se vodilo računa o potrebama radnika s obiteljskim obvezama na području društvenog planiranja i kako bi se razvile i unaprijedile društvene službe, javne ili privatne, kao što su službe i ustanove za brigu o djeci i obitelji.
Potporu zabrani diskriminacije u području rada i radnih uvjeta propisuje i članak 8. Zakona o suzbijanju diskriminacije.
Slijedom navedenoga držimo da je nedopustivo diskriminiranje roditelja, kao osiguranika koji nužno na putu na posao i s posla navraćaju po djecu povjerenju na čuvanje (do određene životne dobi djeteta), u odnosu na radnike koji imaju odraslu djecu ili nisu roditelji, po kojoj su osnovi u mogućnosti dolaziti na posao i odlaziti s posla bez navraćanja na mjesta koja nisu na izravnom putu između njihovog mjesta rada i stanovanja.
Držimo da u ovom slučaju ne treba mijenjati definiciju iz članka 14.b Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, već da je potrebno poduzeti neodložne korake da se u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja, kao i u pravosudnoj vlasti, ta definicija tumači i primjenjuje bez diskriminatornih učinaka.