Chiara Bonfiglioli istražuje uzroke propasti tekstilne industrije u zemljama bivše Jugoslavije

Prenosimo: Novi List
Autor: Duška Palibrk

Sada ih je u zemlji oko 20 tisuća. Prijeratnih 120 tisuća radnika govori o značaju te industrije u društvu i njegovoj ekonomiji. Velik je to gubitak, posebno što je hrvatska tekstilna industrija bila starija od drugih u bivšoj Jugoslaviji, njena tradicija seže do 30-ih godina 20. stoljeća, kaže Chiara Bonfiglioli

P rojekt nosi naslov »Tkanje socijalizma: usmena povijest odjevne industrije u Hrvatskoj od poslijeratne industrijalizacije do postsocijalističke deindustrijalizacije«. Dr. sc. Chiara Bonfiglioli iz Bologne to svoje istraživanje provodi u Puli kao postdoktorandica u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma na Sveučilištu Jurja Dobrile. »Usmenu povijest« o legendarnoj Arena Modnoj kući pripovijedaju joj bivše radnice – zasad je razgovarala s tek njih sedam i poziva sve druge koje žele o tome govoriti da joj se jave.

Intervjui su anonimni, ona neće u svojim publikacijama navoditi ničija imena, zanima ju kolektivno iskustvo tvorničkih radnica, individualno samo u dijelu gdje se vide razlike, recimo među generacijama ili zbog statusa u tvornici.

Iz velikog pogona Arena trikotaže, na samoj pulskoj Rivi, nedavno su izneseni zadnji strojevi, a na nekoliko dosadašnjih dražbi prodani su tek dijelovi prizemlja velike zgrade čija cijena kvadrata sa svakom licitacijom drastično opada. U 1990. godine Arena je ušla sa 600 radnika, zgradom procijenjenom na 40 milijuna kuna, s tridesetak trgovina diljem bivše države te šest milijuna kuna na internoj radničkoj štednji. Sad je u stečaju i na rasprodaji, radnice su otišle kući bez višemjesečnih plaća, mnoge i bez značajne ušteđevine.

Početak kraja 2000.
Spremam knjigu o tekstilnoj industriji u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, da napravim komparaciju jer su te priče dosta slične. Industrijalizacija je provedena na isti način i žene koje su radile u tim tvornicama na sličan način doživljavaju svoj nekadašnji život i rad, zlatno doba tvornice i novo vrijeme kad su njihovi pogoni propali, a one ostale bez posla s malim mogućnostima da ga opet pronađu. S istraživanjem u Hrvatskoj sam tek na početku, ali osim Varteksa u kojem još radi manji dio nekad moćne tvornice, skoro sve ostalo je zatvoreno. Tekstilna industrija u Hrvatskoj izgubila je zadnjih 20 godina 100 tisuća radnika, sada ih je oko 20 tisuća. Prijeratnih 120 tisuća radnika govori o značaju te industrije u društvu i njegovoj ekonomiji. Velik je to gubitak, posebno što je hrvatska tekstilna industrija bila starija od drugih u bivšoj Jugoslaviji, njena tradicija seže do 30-ih godina 20. stoljeća, kaže Chiara Bonfiglioli.

Zanimljivo joj je kako je upravo u Hrvatskoj nestala skoro cijela industrija, isto kao i u Sloveniji, dok u Srbiji i Makedoniji još uvijek nešto opstaje. Privatizacija nije ni tamo uspješno provedena, ali u Štipu, recimo, još radi jedan tekstilni pogon, a u čitavoj Makedoniji tekstilna industrija još uvijek zapošljava 40 tisuća radnika. Nakon privatizacije, međutim, te žene rade u puno lošijim uvjetima nego prije, izgubile su socijalna prava, plaće su im jako male i makedonska država najavljuje propisati minimalnu plaću u tekstilnoj industriji da bi se barem donekle zaštitile te radnice. Uvjeti su u Štipu vrlo loši, kaže naša sugovornica, ali se ipak vidi da još postoji industrija, a to je bolje nego ništa, kako je recimo u Srbiji i Republici Srpskoj gdje su Leteks i Sana potpuno propali.

Neke su tvornice radile do prije nekoliko godina, neke su propale još prije deset godina, ali početak kraja bila je 2000. godina kada je Svjetska trgovinska organizacija ukinula kvote za tekstil i na istočnoazijskom tržištu, poput Bangladeša, dogodio se bum. K tome, proizvodnja iz Europe preselila se na istok k jeftinoj radnoj snazi. Zapad, kaže Bonfiglioli, jugoistočnoj Europi još povjerava neke kvalitetnije produkcije u manjim serijama koje bi se izgubile na golemim azijskim tržištima. Međutim, u kakvim uvjetima sada rade tekstilke u Hrvatskoj?

U Strasbourg po plaće
U Osijeku i u Varaždinu pogone imaju Benetton i Calzedonia, u Srbiji također, ali su to manji pogoni, nisu sindikalizirani i teško je ući unutra i vidjeti kakvi su uvjeti rada. Zato mi je teško uspoređivati. Za razgovor teško se otvaraju i bivše radnice koje su sada nezaposlene, a pogotovo one koje rade u malim privatnim pogonima. Ne smiju, nemaju nikakvu zaštitu, ni sindikata ni države, a sretni su da plaća stiže na vrijeme, pa makar i minimalna. Jer u nekim tvornicama često se događalo da su radnici mjesecima i godinama radili bez plaća. Bivši radnici Leteksa, velikog tekstilnog kombinata u Leskovcu koji je bankrotirao a radnici ostali bez dvogodišnje plaće pa i bez penzija, tužili su državu na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu i dobili parnicu: Srbija svakom od 167 radnika treba isplatiti po 3.100 eura, ukupno 540 tisuća eura, kaže Bonfiglioli.

Prema onome što je dosad istražila i čula u razgovoru s bivšim radnicama Arene kao i drugima u regiji, kaže da je tvornica imala značajnu ulogu u društvu. Radnice uz tvornicu vezuju osjećaji zajedništva, drugarstva, bile su priznate i poštovane, imale osjećaj da rade nešto važno za zajednicu. U Areni su za vjernost tvornici, za 10 godina rada dobivale zlatni lančić, za 20 godina plaću više, za 25 godina prsten, a pred odlazak u mirovinu napravili bi feštu kolegi, imali su osjećaj pripadanja zajednici.

– Istraživači koji se bave deindustrijalizacijom govore o tome da tvornica kreira strukturu osjećanja, prema onome kako se osjećaju na radnom mjestu, kako doživljavaju rad, koliko je rad cijenjen, posebno ženski rad. Zato im je vrlo teško odustati od takvog okruženja, prošle su cijeli život u toj tvornici, slušale priče iz socijalizma da će tvornica napredovati, da će biti bolje za njihovu djecu, za budućnost i onda kad budućnosti nema i puno je gore nego prije, ljudi postanu izgubljeni i tužni – »dala sam puno ovoj tvornici a što sam dobila, izgubila sam štednju, dobila malu penziju«. Osim materijalnih, ima tu i simboličkih gubitaka – radnice postaju nevidljive, ostaju same, jačina kolektiva i solidarnost su nestali. Pričale su mi da su ratne udovice i samohrane majke dobivale pomoć od tvornice, da su ih tjerali da odu na godišnji odmor. Sigurno je tu bilo neke vrste paternalizma od strane menadžmenta – i same radnice su govorile da se u tvornici osjećaju kao doma, da im je direktor bio kao otac – ali u isto vrijeme puno se pažnje pružalo ljudima koji su trebali pomoć, od doplataka za djecu do socijalnih stanova.

Bogaćenje preko političkih veza
Jer nemaju svi ljudi iste mogućnosti pa ni mogućnosti za obrazovanje. U tvornicu su došle raditi siromašne i neobrazovane žene, a onda ih je tvornica slala u škole, stipendirala ih i radnice su 1980-ih godina većinom bile kvalificirane, neke i visokoobrazovane pa su napredovale, postale tehnolozi, šefice pogona, službenice. U istim tvornicama radili su im ponekad i muževi. Mislile su da će tu raditi i njihova djeca, pripovijeda mlada znanstvenica iz Italije.

I u njezinoj domovini zatvorene su mnoge tvornice. Kaže da kako mi prolazimo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam, tako Zapad osjeća tranziciju između kapitalizma nekad i sad, nakon izbijanja globalne ekonomske krize. Ima sličnosti i u promjeni statusa rada i radnika. Rad se nekad cijenio, kaže, ali se to i u Italiji promijenilo u zadnjih dvadeset godina. Rad je ostao izvan političke sfere, nije više vidljiv kao nekad, neoliberalizam zamjenjuje fordizam i firme koje su davno bile uspješne danas su zatvorene. Zanima nas čini li joj se ipak balkanski kapitalizam suroviji od onog zapadnog, već uhodanog.

– Tranzicija u Hrvatskoj bila je nagla i brutalna, i zbog rata ali i drugih razloga. Potpuno ste nepripremljeni ušli u to, ali ne bih rekla da postoje velike razlike u kapitalizmu kod vas i u Italiji, recimo. Više mi se čini da je kapitalizam sličan u čitavoj južnoj Europi gdje su u svim zemljama dosta velike socijalne razlike, puno je onih koji su se silno obogatili preko političkih veza, politika je vrlo daleko od običnog čovjeka. Više sličnosti vidim između Italije, Grčke, Hrvatske i Srbije po načinu funkcioniranja države i tržišta rada, u odnosu na sjever Europe, a živjela sam u Nizozemskoj i vidjela što znači kapitalistička država bez velikih socijalnih razlika. U Hrvatskoj još naslijeđe socijalizma vidim u navici ljudi da još koriste javni prostor, socijalna prava, od besplatnog školovanja nadalje. Ljudi osjećaju da obrazovni sustav ne bi smio biti privatiziran.

Jedan dan u životu tekstilne radnice
U socijalizmu su tvornički radnici imali puno socijalnih prava, kao besplatne menze, ambulante, vrtiće, stanove, odmarališta, ali su time kompenzirane niže plaće nego na Zapadu, gdje nije bilo ideje da ti država organizira sve te servise. A nisu ti socijalni servisi dolazili sami, ljudi su se za to morali boriti. Sada bivši radnici ponekad idealiziraju doba socijalizma, nazivaju ga zlatnim dobom jer im je sada puno lošije, ali prema tvorničkim novinama vidim da su se i tada žalili: ima menze ali hrana nije tako dobra, ima vrtića ali nema dovoljno mjesta pa inflacija 80-ih… I u socijalizmu su postojale velike socijalne razlike, razlike u obrazovanju, između grada i sela, većinskog stanovništva i nacionalnih manjina, kaže talijanska znanstvenica.

Što se tiče rodne ravnopravnosti nekad i sad, spominje retradicionalizaciju s krahom Jugoslavije. Nacionalisti su dijelom za to odgovorni, rekli su: dosta socijalizma, žene se moraju vratiti kući, rađati djecu za naciju, a tu je i utjecaj Crkve i religije. Osim njih, povratak tradicionalizmu potiče i ekonomska kriza, jače socijalne tenzije, smanjivanje vrijednosti ženskog rada, propadanje »ženskih« tvornica zbog čega žene ostaju kod kuće.

– U socijalizmu je postojao tzv. rodni ugovor: žena mora raditi izvan kuće ali joj država mora pružiti podršku kroz kraće radno vrijeme, vrtiće, menze… U kućanskim poslovima nisu bile ravnopravne. U biltenu tvornice »Nada Dimić« vidi se da znaju da stvari trebaju biti drugačije ali kažu: muž mi pomaže ali samo u muškim poslovima. Treba pogledati kratki film Kreše Golika »Od 3 do 22« koji prikazuje jedan dan u životu tekstilne radnice u tvornici Pobjeda u Zagrebu – ide na posao u pet ujutro, ustaje dva sata prije, kad se vrati kući kuha, šiva, kupa dijete, a muž se nakon posla odmara. Težina industrijalizacije pala je na ženu, kaže Bonfiglioli.

Prekarijata sve više
U svojim člancima koristi izraz prekarijat za današnje radnike. Pojašnjava da se taj termin sve više koristi u značenju globalne radne snage koja ima ugovor o radu na određeno vrijeme i vrlo malu socijalnu zaštitu. Prekarijata, kaže, sve više je i u Italiji. Radni ugovori potpisuju se ne samo na određeno vrijeme, već za projekt, kratke poslove za što ne teče radni staž.

– Puno ljudi radi sezonski, ljeti, ali mladima je teško da žive sami. Prije 13 godina dolaskom Berlusconija na vlast dogodila se velika liberalizacija tržišta rada. Oni koji su imali stalni posao još su bili zaštićeni ali mladi ljudi nisu imali nikakva prava i sada je rezultat toga velik broj Talijana po Europi. Samo u Londonu ih je oko pola milijuna. Ogromna migracija obrazovanih ljudi. Nema posla u Italiji a ono što ima rad je u izrazito lošim uvjetima. Prije šest mjeseci, promjenama radnog zakonodavstva poslodavcima je olakšano davanje otkaza, ali je propisano da nakon tri godine rada na određeno vrijeme radnik mora dobiti stalni posao. Ne znam kako će to funkcionira u praksi. U Italiji nema investicija, siva ekonomija cvjeta, javni sektor i penzioneri plaćaju porez, ali privatnike je teško kontrolirati, to su problemi, a ne to što je teško otpustiti lošeg radnika. Sindikati su se više brinuli za stalno zaposlene, prvenstveno u javnom sektoru, a manje za prekarijat, prenosi nam mlada znanstvenica.

INTERES ZA SOCIJALISTIČKU JUGOSLAVIJU
Chiara Bonfiglioli, rođena 1983., završila je političke znanosti u Bologni te rodne studije u Utrechtu u Nizozemskoj i potom radila na sveučilištu u Edinburghu u Škotskoj. I magistarski i doktorski rad kao i postdoktorska istraživanja posvetila je socijalističkoj Jugoslaviji, bavila se temama feminizma u Jugoslaviji te ženskog aktivizma u Italiji i Jugoslaviji tijekom Hladnog rata, a posljednje dvije godine istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u zemljama bivše Jugoslavije s naglaskom na tekstilnim radnicama.
Objavila je niz radova o propalim tekstilnim tvornicama, o Makedonki u Štipu, Sani u Bosanskom Novom ili sada Novom Gradu, te o Leteksu u srpskom Leskovcu. Sad se okreće Hrvatskoj, zanimaju je Varteks, Kamensko i Arena Modna kuća. U Puli živi od studenog prošle godine, stigla je preko programa Newfelpro koji omogućava stranim istraživačima da borave i rade u Hrvatskoj a financiraju ga zajedno Ministarstvo znanosti i EU. Dobila je stipendiju i gost je Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Na prvoj konferenciji o socijalizmu, koju je pulski Centar organizirao 2013., predstavila je svoje istraživanje o propasti tekstilne industrije u zemljama bivše Jugoslavije, a sada je dio tima koji organizira treću konferenciju s kojom će u listopadu u Pulu stići čak 120 znanstvenika. Već odlično govori hrvatski.

ANTIFAŠISTKINJE U BORBI ZA ŽENSKA PRAVA
Doktorsku disertaciju Chiara Bonfiglioli posvetila je ženskom političkom aktivizmu u Italiji i Jugoslaviji u vrijeme Hladnog rata. Tada se bavila feminizmom i zanimalo ju je kako je svoj politički kapital iskoristila generacija antifašistkinja koje su sudjelovale u Drugom svjetskom ratu, jesu li se emancipirale u politici, kako su se odnosile prema pitanju ženskih prava.
– I u Italiji i u Jugoslaviji nakon 1945. žene su prvi put ušle u politiku, dobile pravo glasa. U obje zemlje antifašistički pokret je bio jak, u Italiji je oko 35 tisuća žena sudjelovalo u pokretu. U Jugoslaviji je socijalizam bio institucionaliziran, u Italiji pak komunistkinje i socijalistkinje su bile u opoziciji pa su me zanimale te usporedbe, kako su prošle u različitim političkim okruženjima. I jedne i druge zalagale su se za emancipaciju žena, ravnopravnost, prava žena, u Italiji je puno kasnije legaliziran abortus i dopušten razvod, zbog velikog utjecaja Crkve. U obje zemlje te žene na funkcijama imale su sličnu perspektivu da treba modernizirati zemlju i rodne odnose i to preko obrazovanja; tada mnoge žene nisu znale ni čitati ni pisati, kaže dr. sc. Bonfiglioli.

U INDUSTRIJALIZACIJU OD NULE
Varteks je imao licencu za Levis, Astibo u Štipu je radio s Wranglerom, a beogradski Beko s Lee Cooperom pa su se natjecali tko više jeansa prodaje. Mislim da je Varteks ipak bio najuspješniji, radili su to u pogonu u Novom Marofu. Jedan je čovjek u novinama izjavio: »Tri sina mi je Levis školoval!«. Zanimljivo je bilo to u Jugoslaviji, bila je socijalistička, poduzeća su bila državna, a ipak integrirana u globalno kapitalističko tržište. Iako su to većinom bili tzv. lohn poslovi, neki su proizvodi iz Jugoslavije bili konkurentni i na Zapadu. A ne treba zaboraviti da se ovdje nakon rata u industrijalizaciju krenulo od nule. Trebalo je izgraditi i opremiti tolike tvornice u dotad pretežito poljoprivrednoj, siromašnoj zemlji. Konzumerizam je također dio strukture sjećanja žitelja bivše Jugoslavije, kaže Bonfiglioli.